Fali mi uređenije vreme

Izvor: Direktno.rs Autor: Tamara Sekulović

Đorđe Marjanović je izazvao revoluciju u zabavnoj muzici, a njegov rad i harizma ni danas nisu zaboravljeni.

On je prvi pevač zabavne muzike u Jugoslaviji koji je tokom izvođenja padao na kolena, plakao, valjao se po bini, bacao sako u publiku…Topio je srca mase svojom scenskom i pevačkom pojavom, a držanje mikrofona u mestu nije dolazilo u obzir, kad je o njemu reč.

Foto: Privatna arhiva

Njegove „evergreen“ numere poput „Zvižduk u 8“, „Beograde“, „Devojko mala“, „Ema, Emili“ i mnoge druge, su zauvek ostale u repertoaru naše muzičke istorije, a oprostio se od muzičke publike i publike uopšte 31. maja 2004. koncertom u Centru „Sava“

Legendarni Đorđe Marjanović ekskluzivno je pričao za Direktno.rs, a na početku intervjua je pozdravio sve naše čitaoce.

Porodica Marjanović, Foto: Milica Vučković

– Pre nego što krenete sa pitanjima, hteo bih da pozdravim sve čitaoce Vašeg portala. Takođe, i sve ljude koji me i dan danas zovu, pišu i pozdravljaju – rekao je Đorđe Marjanović, koji nam je potom otkrio da je, iako ima 88 godina, i te kako upoznat s današnjom muzičkom scenom.

– Mogu reći da sam prilično dobro informisan, pratim preko televizije razne muzičke programe, festivale i takmičenja. Ipak je muzika bila i ostala moj život. Od današnjih pevača vrlo rado pratim Vladu Georgieva, Vasila Hadžimanova, muziku Sanje Ilića, Đorđa Balaševića, Biseru Veletanlić i, naravno, Zdravka Čolića. Ima i mladih, talentovanih muzičara pred kojima je sigurno lepa muzička karijera – istakao je Marjanović.

Slavni srpski muzičar je scenski i medijski bum doživeo tokom šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog veka kada se muzička industrija mnogo razlikovala od ove koju imamo danas… 

– Mislim da je gotovo nemoguće uporediti muziku i muzičku industriju mog vremena i današnjeg. Ranije su bile daleko skromniji tehnički uslovi za snimanje i izvođenje pesama, marketing gotovo da nije postojao, sponzora i reklama nije bilo. Kada ste ulazili u studio, ulazili ste sa celim bendom i snimali dokle god to ne zvuči kako želite. Danas, uz pomoć tehnologije, čak i ne morate da znate da pevate, kompjuteri i producenti će napraviti pevača od vas. Nekada su glavna merila bili broj nastupa, broj publike na koncertima, festivali su imali umetničku težinu. Danas je era hiperprodukcije, marketinga, YouTube-a. Snimite atraktivan spot, plejbek i smatraju vas za pevača.

Događaj koji se i danas prepričava dogodio se 1961. godine u tadašnjem Domu sindikata. Na takmičenju „Zlatni mikrofon“, po mišljenju publike, nepravedno mu je oduzeto prvo mesto i nezadovoljni „Đokisti“ su na trgu Marksa i Engelsa (danas Nikole Pašića) napravili demonstracije i ulične nerede, tako da je milicija morala da interveniše. Da bi nekako smirio razbesnelu masu, Marjanović se popeo na krov automobila i zapevao pred obožavaocima.

– Ja čak u prvom momentu nisam ni znao šta se dešava ispred dvorane Doma sindikata. Organizatori si mi rekli da se okupilo desetak hiljada ljudi ispred protestujući što pesma sa kojom sam nastupao nije pobedila. Tada su se festivali pratili i u dvoranama, a i putem radio aparata.

Izašao sam napolje sa željom da smirim publiku, ali mi to i nije baš uspelo za rukom. Podigli su me sa zemlje, nosili na rukama i podigli me na krov automobila. Želeo sam da im se obratim, publika je želela pesmu. Tako da sam i pevao sa krova tog automobila. Priča se da su to bile prve demonstracije u Beogradu – prisetio se Đorđe kroz smeh.

Foto: Privatna arhiva

Njegov izlazak na binu uvek je dočekivalo vrištanje publike…

– U prvo vreme, toga nisam bio ni svestan, nisam znao šta se to događa. Kasnije, kroz karijeru, to je postala razmena emocija između publike i mene. Ja sam im davao sebe na sceni, pesme, a oni su meni davali energiju, podršku i mnogo, mnogo  ljubavi.

A, nije bilo retko ni da devojke padaju u nesvest zbog Vaše pojave!

– (smeh) Pa, definitivno je to bilo neverovatno. Bio sam šokiran i zbunjen. Ali, srce sam poklonio jednoj ženi. Mojoj supruzi Eli, koja je ceo život moja najveća ljubav, moj najbolji prijatelj, savetnik, oslonac i podrška.

Šta Vam najviše nedostaje kada su u pitanju Vaši nastupi u bivšoj Jugoslaviji?

– Pre svega, nedostaje mi ta Jugoslavija, ljudi svih nacija koji na to nisu ni obraćali pažnju, to prostranstvo,  turneje koje su trajale po šest meseci. To vreme, koje je uz sve neke teškoće je bilo čistije, uređenije, humanije.

Da li bisto nešto iz ove perspektive uradili drugačije da možete da se vratite na početak karijere?

– Mislim da ne. Doživeo sam sve što jedan umetnik može da poželi. Radio posao koji sam obožavao, obišao celu zemljinu kuglu, u SSSR doživeo neke od najlepših trenutaka u mojoj karijeri. Neki kažu da sam i obeležio Jugoslovensku scenu tog vremena, produbio prijateljstvo između dva bratska naroda, Rusije i Srbije. Definitivno ništa ne bih menjao.

Redakcija portala Direktno se zahvaljuje Đorđu na divnom intervjuu koji nas je podsetio jednog drugog dobrog vremena na ovim istim prostorima i doba kada je muzika postojala kroz glasove i izvođenje istinskih zvezda.

– Hvala i Vama. Svim čitaocima želim srećnu Novu godinu, sa željom da budu zdravi, okruženi ljudima koje vole i naravno uz puno, puno muzike – zaključio je slavni muzičar.