Spomenici za života

Izvor: Direktno.rs Autor: Marko Marjanović

Goran Vesić, perjanica Đinđićeve Demokratske stranke. Goran Vesić nekada Đilasov mali. Goran Vesić, KK Crvena zvezda, Beograd. Goran Vesić, zamenik gradonačelnika Beograda.

Goran Vesić, Kraljevčanin koji je na sreću svojih sunarodnika napustio taj grad, a na žalost Beograđana sada leči svoje frustracije na našem gradu. No, nisam hteo o tome sada da pišem.

Večiti zamenik, večiti drugi čovek, nikada prvi, ni u čemu.

Marko Marjanović

Svojoj bogatoj biografiji može sada dodati i titulu književnika sa svojim remek delom „Knjiga o Beogradu“. Za kraj, da dokusurim sve čitaoce, pisce, pesnike, književnike, postao je i počasni član Udruženja književnika Srbije.

Malo je to. Ja bih predložio i spomenik da mu se podigne za života. Da se ukloni spomenik knezu Mihailu i da se umesto njega postavi bista gospodina Vesića. Ionako je neizbrisiv trag ostavio u životima građana Beograda. Taj trg je i saobraćajnice su ionako postale simbol bahatosti, samovolje, neukusa i kiča. Kalemegdan, ne bismo smeli da zaboravimo. Po svemu sudeći, ako ga ne budemo telima branili, ostaće od njega samo sećanje na šetnje sa decom, prve poljupce pod krošnjama drveća. Stari most koji spaja dve naše obale, izuzetno ga iritira. Ne dotiče ga ni to što je most preživeo i naciste. Bojim se da neće njega.

Nezadovoljni građani promocijom Vesićeve knjige

No ne ljutimo se njega. Čovek jednostavno prezire zelenilo. Valjda se okliznuo na blato kada je bio još dečarac. Beograd definitivno ne voli ili ga nikada nije doživeo kao svoj grad. Možda bi trebalo da se ljutimo na nas same. Kako i zašto smo sebi sve ovo dozvolili.

Ali, nikako mi nije jasna jedna stvar. Oduvek su političari jurili funkcije, upravne odbore, neretko zloupotrebljavali svoju vlast. O privatizacijama, tenderima, ne smem ni da razmišljam. No, ova garnitura je iznedrila jednu posebnu sortu političara. Političara koji osim vlasti i novca žele još i doktorate, magistrature,  književna dela. Političara koji se sa prezirom obraća intelektualcima, nazivajući ih samoprozvanom elitom. Sebi dodeljuju titule, diplome, radove, doktorate za koje sam siguran da ih nisu ni pročitali, a kamoli napisali.

Da li ste ikada mogli da pomislite da bi jedna persona bogatog rečnika kao gorespomenuti mogao postati počasni član Udruženja književnika? Deluje kao dobar vic. No, daleko je to od vica. To je naša stvarnost. Doktorati, Megatrendi, nova garnitura književnika. Očekujte da to bude uskoro i obavezno štivo u školama.

Za neko novo književno delo počasnog člana udrženja književnika, predlažem novi naslov knjige. „ Sve se može kada umeš dobro da se udeneš“. 

Prvih stotinak strana mogli bi da izgledaju npr.ovako: Đilas, Đilas, onaj lopov Đilas, Ja nisam radio za tog lopova Đilasa, iako sam u stvari radio za lopova Đilasa. I taj isti Đilas je krao, krao, milione je taj Đilas ukrao, ostavio hiljade dece bez vrtića. Onda, Đilas tajkun i njegovi mediji.

Pa, onda Jeremić i žena mu šef narko kartela, a Đilas to zna, Boško fašista i ženomrzac, jer ga je tako naučio Đilas, a Šolak je ustvari Đilasov brat. Sve u svemu, kome šta nije jasno? Đilas, Šolak, Obradović, Jeremić, i onda obrnuti redosled i eto novog remek dela savremene srpske književnosti.

No, ima jedna kvaka, mala sada, ali postaje sve veća. Sa tribina navijači vrlo čudno pokazuju „oduševljenje“ zamenikom gradonačelnika. Čitaoci jure književnika za svoj primerak knjige, kao što su Čolu devojke jurile za autogram. Autor beži kao da je dopingovan.

I da ne zaboravimo. Momci iz Zrenjanina, Pokret ujedinjenih fantoma, satiričari, su mu za života posvetili i jednu pesmu. Malo li je?