BOL KOJA NIKADA NEĆE PRESTATI

Autor: Marko Marjanović

Najteža kolumna koju pišem.

Ne znam ni kako da započnem.

Počinjem da pišem. Brišem. Vračam se, pa opet ispočetka.

Knedla u grlu, prsti zgrčeni nad tastaturom.

Pišem da izbacim bol iz sebe.

Tugu i očaj.

U mojoj Srbiji, mom Beogradu, dana 03.maja 2023 godine ubijeno je osmoro dece!

I njihov zaštitnik, koji ovoga puta nije uspeo da sačuve živote nevinih mladih duša.

OŠ Vladislav Ribnikar.

Škola koju sam i sam nekada davno završio.

Škola u koju sam veseo odlazio da se vidim sa svojim drugarima.

Ulica koju je nekada krasio veseli žamor, danima su zauzeli policijska vozila, policajci u uniformama i civilu.

Vozila hitne pomoći, lekari, psiholozi, psihijatri.

Juče i danas, nem od bola odlazim da odam poštu nastradalima i zapalim sveću za spokoj njihovih duša.

Mnoštvo ljudi, dece, ćute i zgledaju se.

Tišina koja boli i para srca.

Ne smem da ih pogledam u oči.

Bojim se, ako ih pogledam, neću moći da zaustavim suze.

Palim sveću, jednu od stotinu već zapaljenih.

I sve gore kao da od okupljenih ljudi ni vetar ne može da ih ugasi.

Ne mogu da se ne prisetim svoga detinjstva.

Detinjstva koje je obeležila ova škola. Kao i nastavnici i đaci, moji „školski“.

Sećam se, kao da je juče bilo:

Igrali smo klikere u dvorištu, „tapke“ sa sličicama fudbalera, „glaviš“ sa teniskom lepticom u ćošku dvorišta.

Zaljubljivali se, voleli i patili.

Šta se to u međuvremenu dogodilo? Ko je kriv za ovu tragediju?

Kako smo dozvolili da nam deca stradaju?

Kako je moguće da niko ne primeti da jedno dete mesec dan kuje plan da ubije svoje vršnjake?

Postavljam sebi pitanje: Ko je kriv?

Da li ste se zapitali da li poznajete svoje dete?

Koliko vremena odvajate da bi pričali sa svojim detetom?

Da li znate njegove probleme?

Osećam strepnju i strah. Zebnju i tugu.

Ne mogu da zamislim tugu roditelja koji su ispratili svoju decu ne znajući da ih nikada više neće videti žive.

Ne smem ni da pomislim šta je u glavama preživele dece. Umesto sećanja na srećno detinjstvo, ostaće im trauma koju će nositi do kraja svog života.

Kako li će ijedan roditelj da pusti svoje dete ponovo u školu?

Kako li će reagovati kada im zazvioni telefon sa nepoznatog broja? Šta li će prvo pomisliti?

Ostaju sećanja. Tužna i bolna.

Ostaje strah, nemir i zebnja.

I bol koja nikada neće prestati.